Na samom početku pisanja, svjesna sam da ne postoji dovoljan broj riječi kojima bih mogla opisati mjesec dana svoje razmjene. Ona famozna fraza ”nezaboravno iskustvo”, koju sam ranije mrzila čuti jer ne objašnjava ništa, je sada jedino što iole može dočarati taj doživljaj.
Pri samom apliciranju, moj prvi izbor su bili Španija (Madrid) i odjel ginekologije, te sam pri prispijeću svog Card of Confirmation bila oduševljena činjenicom da su mi dodijeljena oba!
Prvog augusta u 6 sati poslije podne slijećem u Madrid i odlazim do smještaja na nevjerovatnoj lokaciji – na samoj Gran Via, glavnoj ulici! Zajedno sa studentima iz još jednog lokalnog komiteta smo bili raspoređeni u pet stanova. U svakom stanu je bilo po desetak ljudi, među kojima su bili u drugi studenti, većinom medicine, koji nisu tu prispjeli preko IFMSA razmjena.
Što se tiče kontakt osoba i socijalnog programa u Madridu u augustu, moram reći da takvo nešto nije postojalo. Bili su dostupni za sva pitanja, upute i savjete preko društvenih mreža, ali jedina osoba sa kojom smo se imali priliku družiti je njihov Lokalni oficir za razmjene. No, to apsolutno nije umanjilo doživljaj, jer se radi o gradu u kojem nikada ne može biti dosadno, u kojem je uvijek moguće naći novu zanimljivost ili znamenitost; pogotovo sa njihovim stilom života gdje se ruča oko 6, večera oko 10, a ne izlazi prije 11.
Bolnica u kojoj sam obavljala praksu bila je Hospital Clinico San Carlos, i uživala sam u svakom momentu provedenom tamo. Nalazila se na neka 3 kilometra udaljenosti od smještaja, što je za pojmove Madrida poprilično blizu. Moja rutina izlaska iz stana, doručkovanja u obližnjem španskom lancu kafića ”Rodilla” sa nekim od svojih cimera, uzimanja coffee to go i putovanja metroom od nekih 15 minuta do bolnice, mi je bila jedna od apsolutno najdražih stvari.
Odmah na početku sam dobila raspored u kojem je pisalo na kojem dijelu odjela trebam biti svaki dan, što je na početku djelovalo malo strogo i zastrašujuće, međutim sada mogu reći da su to karakteristike koje Španci apsolutno nemaju. Moja mentorica se pobrinula da ne budem ograničena na samo njeno polje rada na Odjelu ginekologije, da nikada ne lutam i da vidim što je moguće više stvari za tih mjesec dana. Ne mogu opisati ljubaznost i toplinu svih uposlenika i njihovu spremnost da mi pruže priliku da sudjelujem u svemu što oni rade. Fleksibilnost me dočekala na svakom koraku, pa tako i za radno vrijeme. Moram priznati da mi je poznavanje španskog jezika znatno pomoglo, jer mnogi, iako govore engleski, nisu uvijek raspoloženi da ga koriste.
Bez obzira na nedostatak organizovanog socijalnog programa, nevjerovatna grupa od 40 ljudi iz dva komiteta i ja među njima smo u svojoj organizaciji uspjeli obići još nekoliko gradova Španije: Sevillu, Granadu, Cordobu, Toledo i Cuencu.
Vjerujem da je za mnoge, kao što je i za mene, ideja boravka u nepoznatom velikom gradu punih 30 dana i sa nepoznatim ljudima, reći ću čudna; ali moram reći da su neki od ljudi koje sam upoznala zaista postali moji prijatelji, sa kojima i nakon razmjene pričam veoma često, a sjetim ih se još češće.
Kako je ovo bila moja prva razmjena, prije samog polaska sam od kolega koji su se u to vrijeme vraćali sa svojih razmjena čula komentare da im je bilo savršeno, najbolji mjesec njihovog života i slično. Kako se radi o odlasku u nepoznato, nadala sam se da će meni biti bar u pola lijepo kao njima. I moja očekivanja su bila više nego ispunjena. Koliko god sam pokušala, mislim da nije moguće napisati objektivan izvještaj o iskustvu sa razmjene, jer je, pogledavši unazad, svaki dan isprepleten raznim emocijama, koje me već pišući čine nostalgičnom. Mogu samo reći ono što sam već više puta ponovila svim svojim prijateljima, a to je da je bilo deset puta bolje od najboljeg što sam sebi mogla poželjeti.
¡Hasta luego, Madrid – do nekog novog susreta!
Ilma Dadić, august 2019. godine
