Zamislite: spremate se za spavanje pred prvi maj, razmišljajući o roštilju kojeg ćete sutra jesti i stiže vam e-mail u kojem ste obaviješteni da ćete provesti mjesec dana na Azurnoj obali, u trećem najvećem gradu Francuske – Marseilleu, na vaskularnoj hirurgiji koja vam je bila prvi izbor odjela za razmjenu! Istog trenutka sam osjetila tahikardiju od silnog uzbuđenja i tu noć, naravno, nisam ni spavala, već sam tražila avionsku kartu i odmah je kupila. Ljeto u Francuskoj, ja ti dolazim!
Kada sam sletjela u Marseille, vozila sam se busom pola sata do njihove glavne autobuske stanice, gdje me dočekao kontakt osoba Elliot, koji je do kraja mjeseca postao meni jako blizak prijatelj. On mi je pomogao sa koferom, odveo me da kupim kartu za javni prijevoz, a zatim i do stana koji mi je dodijeljen.
Djevojka u čijem stanu sam boravila zove se Emma. Ona je također otišla na razmjenu u Peru, tako da sam bila sama u njenom stanu mjesec dana, u samoj jezgri Marseillea, tik uz staru luku. Za moje potrebe to je bila savršena lokacija! Bolnica je bila udaljena deset minuta od mene, stanovi ostalih kolega na razmjeni u neposrednoj blizini, kao i većina turističkih mjesta koje sam željela obići. Mjesta koja mi nisu bila blizu su ipak bila lako dostupna zbog savršeno uređenog gradskog prijevoza, koji nikada nije zakasnio ni minutu, a u Marseilleu se itekako ima šta za vidjeti: od starih dvoraca i palača plemićkih porodica koje su danas muzeji, tvrđava koje su branile luku od 13. stoljeća, čak i zatvora na otoku If, koji se nalazi 5 minuta brodom od obale Stare luke, a bio je inspiracija za knjigu Grof Monte Christo. Kada nisam obilazila drevne građevine i velepne muzeje, istraživala sam ulice najstarijih dijelova grada i obližnje gradove juga Francuske, među kojima su mi se najviše svidjeli Aix en Provance i Nica, kao i prelijepo jezero Gorges du Verdon koje je ugniježdeno u masivnom planinskom lancu.
Isprva sam se brinula da neću naći nikoga među tih dvadesetak studenata na razmjeni koji će mi se svidjeti i s kojima ću se družiti. Naravno, čista paranoja… Svi su bili divni ljudi, iako različiti i jedinstveni svako na svoj način. Za nekoliko osoba sam se toliko vezala da kada sam se opraštala od njih plakala sam kao da se odvajam od prijatelja kojeg znam 10 godina.
Jedina mana mog puta u Marseille je što sam već prvi dan u bolnici bila zatečena vrlo neljubaznim mentorom i ostatkom tima, koji su svi bili vrlo hladni i nezainteresirani da me nauče bilo šta. Srećom, kada sam to ispričala svom CP Elliotu, on se gotovo odmah angažirao da me smjesti na drugi odjel. Predložio mi je pedijatrijsku ortopediju, koju sam radosno prihvatila. Prvi dan na drugom odjelu, kao i svaki nakon toga, bio je uzbudljiv, edukativan i zanimljiv. Svi, uključujući mentora, specijalizante i druge hirurge, su mi omogućili i pokazali i više nego što sam zamislila da ću iskusiti na ovoj razmjeni.
Odlazak na razmjenu je dosta zastrašujuća ideja. Nalaziš se sam u nepoznatoj državi, sa nepoznatim ljudima, sa obavezom da radiš u bolnici iako nisi doktor, s ljudima koji ne znaju tvoj jezik, ali upravo to čini ovo iskustvo savršenom prilikom za mentalno, personalno i profesionalno usavršavanje svakog studenta. Zato je svakome preporučujem!
Ivana Malešić
