Svjetski dan AIDS-a
December 19, 2022
“Promjena igre”
March 4, 2023
Priča o jednoj bucki
Nekada davno, bila jedna mala bucka…. Doduše, postoji i dan-danas, samo što više nije
djevojčica. Nije ni bucka kolika je bila, no tragovi nje su ostali zakopani duboko u meni.
Za djetinjstvo, generalno vrijeme provedeno osnovnoj školi, vežem samo najljepša osjećanja.
No, duboko u meni, postoje ta ružna sjećanja koja su zaključana i kojih se ne volim prisjećati.
Ipak, skrivene demone prošlosti dobro je nekada pustiti van. Pa, i ja ću svoje. Neka možda, u
nekom krajičku oka, zaigraju pred ljudima koji su ih kreirali u meni.
Zovem se Ilma. Rođena sam u oktobru 2006.godine što je značilo da ću krenuti sa skoro sedam
godina u osnovnu školu. To, istina, ima velikih prednosti, u jednu ruku. Za razliku od drugarica i
drugova, bila sam dosta naprednija i spretnija u novom životnom poglavlju. Ali, u svakom dobru,
trun zla, pa tako i u mom. Bila sam dosta naprednija od svih vršnjaka. Viša, deblja… Svaka
veličina koja se mogla izmjeriti na mom tijelu bila je veća od “prosjeka”.
Šta je, zapravo, bio taj “prosjek”?
Prosjek je za mene predstavljao da obučem haljinicu, a da mi se niko ne smije. Da ne vidim svoje
mane. Da ne gledam sa najvećom željom čokoladicu jer je ne smijem pojesti. Zbog tog prosjeka
tokom raspusta izgladnjivala sam se kako bih na redovnom školskom vaganju imala manje
kilograma. I u pravo zbog tog prosjeka uvijek sam se vraćala u svlačionicu plačući jer je vaganje
bilo javno. Nerijetko sam od drugara mogla čuti razne uvrede. Vremenom čovjek na njih postane
imun jer unaprijed znate kako će zvučati. Nije da vam bude svejedno. Naučite živjeti uz osjećaj
koji se u vama budi kad ih čujete. U razredu u kojem su sve djevojčice bile lijepe i primjerene
kilaže za svoje godine, bila sam ja, crno pače. Nisu me ni stariji učenici lišili komentara. A to je
za djevojčicu koja je počela gaziti stazama osnovnoškolskog obrazovanja, bilo presramno. Zato
sam se jednostavno povukla. Pokušala sam biti manja od makovog zrna, mirna, stidna. Počela
sam oblačiti široku odjeću samo kako se ne bi primijetio taj kilogram više. Nije škola bila jedino
mjesto gdje sam se bojala biti ko sam i šta sam. Takav je osjećaj vladao mnome i tokom druženja
s komšijama, rodbinom, prijateljima. Još lošiji osjećaj izazvan je sestrinom top-formom, pa su
imali potrebu uspoređivati me s njom. Sjećam se, kada sam se vraćala iz prodavnice, u ruci sam
držala sok i čips. Prišli su dječaci iz komšiluka, uzeli i čips i sok, komentirajući: “Bolje da mi
ovo pojedemo, zahvalit ćeš nam kasnije.” Pa znate šta? Nikada im nisam zahvalila – jer taj čips,
istina nezdrava hrana, bio je nešto što me u tom trenutku ispunjavalo i radovalo. Uz debljinu, nije
mi se sviđalo lice, ma, kompletan izgled nije mi se sviđao. Čeznula sam da smršam i da barem
jednom budem “sretna”.
Sada, nakon što sam kao dijete, kasnije tinejdžer dobila vrlo teške životne ožiljke i rane zbog
izgleda, shvatila sam da nije vrijedno. Da, imam i sada koji kilogram viška. Bubuljice, akne roje
se na licu kao da mi namjerno sjedaju na muku. No, zavoljela sam svaku manu na tijelu. Da ih
nema, nikada ne bismo vidjeli svoje prednosti. Povrijedile su me moje mane, no sada živim
zbog vrlina. Kada bih mogla vratiti vrijeme, jedino što bih uradila jeste da se ne bih stresirala
zbog ljudi koji su bili prolaznici u mom životu. Ne bih svaki mjesec pretraživala najbrže dijete
na internetu kako bih što prije smršala. Uživala bih u djetinjstvu u kojem sam plašila ljudi, u
kojem sam bila anksiozna i imala komplekse zbog fizičkog izgleda. Da sam uživala, sada ne bih
bila toliko nesigurna u svakom životnom koraku koji pređem, konstanto lupkala nogom i čak se
u nekim trenucima, kada nije sve bilo onako kako sam htjela, željela, i samopovređivala.
Shvatih, ništa nije važno osim mene. Čeznem i dan-danas za “prosjekom” ili “idealnim”
proporcijma tijela koje nam se nameću u društvu, na društvenim mrežama, portalima… ali sam
obdarena brojnim vrlinama koje ne bih dala niti za jedan kilogram manje. Demoni su prošlost i
ne govore mi više da nisam savršena, ne lijem suze zbog komentara ljudi koji su imali sporedne
uloge na pozornici zvanoj život.
Moja mala bucka, ponosna sam na tebe!
Ilma Pleh, Treća gimnazija Sarajevo
