Nakon više od 4 godine aktivnosti u Udruženju studenata medicine u BiH (BoHeMSA) unutar komiteta za profesionalne razmjene (SCOPE), konačno sam imao dovoljno vremena, ali i znanja i iskustva da maksimalno iskoristim priliku za svoj profesionalni razvoj na razmjeni.
Već prošle godine, odredio sam da će ta destinacija biti Portugal, zemlja fada, predivnih plaža, i bogate istraživačke historije. Pored toga, jedini grad u kojem se može obaviti klinička praksa u septembru je Coimbra, studentski grad sa višestoljetnom tradicijom obrazovanja, tako da je to bio jedini izbor, ali se pokazao kao vrlo dobar i zahvalan.
Na komunikaciju sa domaćinima iz Udruženja studenata medicine u Portugalu prije razmjene nemam nikakvih primjedbi, veoma rano nakon slanja aplikacije smo kontaktirani od strane njihovih dužnosnika. Kuriozitet koji sam primjetio tada, a potvrdio u Portugalu je da je studentski aktivizam veoma razvijen i da je veliki broj studenata uključen u sam proces dočeka i organizacije razmjenskog programa.
Portugal ima jednu tradiciju studiranja i kulture u obrazovanju na kojim bi im mnoge druge zemlje mogle pozavidjeti. To se može vidjeti posvuda – knjige se prodaju na stanicama metroa, mnoštvo ljudi čita u javnom prijevozu i parkovima, a veliki dio ekonomije je okrenut studentskom standardu. Brucoši po dolasku na fakultet odmah bivaju ‘regrutovani’ od strane starijih kolega, koji ih kroz svoje mentorstvo, ali i različite vrste inicijacije (ulični performansi, projekti, aktivnosti za dobrobit okoline) nastoje zainteresirati i uključiti u rad organizacije. Studentska asocijacija Univerziteta u Coimbri (AAC) je najstarija i najveća asocijacija u Portugalu, a ove godine obilježava 230 godina postojanja.
Zanimljivo je da je u Coimbri najstariji Univerzitet u Portugalu, i jedan od najstarijih univerziteta u Evropi uopće, sa tradicijom od 1290. godine. Medicinski fakultet je veoma moderan, a nalazi se u krugu univerzitetske bolnice Coimbra, koja pokriva širu oblast u srcu kontinentalnog Portugala.
Razmjeni je prethodila desetodnevna tura po Španiji (Madrid, Granada, Cordoba i Sevilja), koju sam završio u Sevilji, a zatim sam u Coimbri dočekan i smješten u studentski hostel u centru grada. Na razmjeni je, osim mene bilo još preko 35 ljudi koji su došli iz zemalja širom svijeta, većina na profesionalnim, a dio i na naučno-istraživačkim razmjenama.
Prvog ponedjeljka u mjesecu sam upoznao svoju mentoricu, dr. Filipu Madeiru, specijalistu anesteziologije i reanimacije i prvi dan me uvela u operacionu salu. U toku naredne 4 sedmice, imao sam priliku rotirati se u više bolnica (obzirom da jedan odjel Univerzitetske bolnice za anesteziju pokriva svih pet javnih bolnica u Coimbri), te sam prisustvovao na kardiohirurškim, neurohirurškim, ortopedskim, pedijatrijskim i urološkim operacijama, te sam nekoliko dana proveo u porođajnoj/ginekološkoj bolnici „Daniel Matos“. U toku razmjene, nisam uvijek imao mogućnosti pratiti svoju mentoricu, obzirom da je bila dosta zauzeta – u vrijeme razmjene je bila zadužena za menadžment bola u intenzivnim jedinicama (iz tog razloga često nisam znao u koju bolnicu trebam ići naredni dan). Međutim, u slučajevima kada nije bila dostupna, mentorica je uvijek pronalazila druge specijaliste s kojim bih bio taj dan, ili specijalizante, uz koje sam možda i najviše naučio.
Moje iskustvo je bilo da u kratke 4 sedmice koliko traje razmjena, student može mnogo više naučiti od specijalizanata, obzirom da imaju više vremena i volje, manje odgovornosti, a dobno su bliži studentima (i donedavno su i oni sami bili studenti) i svi pričaju engleski bez problema.
U bolnicu bih dolazio oko 8:30, te bih sa mentoricom/doktorima pregledao operativni program, i onda smo diskutovali vrstu anesteziranja, protokol, lijekove, itd. Imao sam priliku davati i.v. injekcije, ventilirati pacijente, administrirati lijekove, te sam nekoliko puta radio intubaciju pod nadzorom. Većina doktora je bila voljna da pojasni proceduru koja se obavlja, te detaljno instruira ukoliko bih radio nešto sam. Iako nivo uključenosti u rad na razmjenama gotovo nikada nije u onoj mjeri u kojoj student želi (moraju i specijalizanti nešto raditi!), broj radnih sati i procedure koje sam radio su dovoljne za pokrivanje seta vještina koje su predviđene našom ferijalnom praksom, tako da sam iz tog aspekta zahvalan svojim mentorima na posvećenom vremenu i prenesenom znanju.
Također, u toku razmjene sam bio na odjelima za post-intenzivnu njegu, a mentorica mi je pokazala PCA (patient-controlled anaesthesia) mašine koje su bile u gotovo svim intenzivnim jedinicama – te mašine omogućavaju pacijentu da samostalno regulira količinu lijeka protiv bolova koji će sebi dati. Studije su pokazale da u slučajevima kada pacijent sarađuje, u konačnici pacijent se bolje osjeća (sa manje nuspojava), i ukupna količina datog lijeka je mnogo manja nego kada se lijek daje u tačno određenim vremenskim periodima od strane bolničkog osoblja.
Još jedna stvar koju sam primjetio tokom boravka na anesteziologiji je da se vrlo često odlučuju na epiduralnu u odnosu na generalnu anesteziju, što oni opravdavaju smanjenim rizikom od nuspojava generalne anestezije i lakšim oporavkom. Naprimjer, gotovo svaka žena (osim ako je kontraindicirano) u javnoj bolnici (!) dobije epiduralni blok prije porođaja, o trošku zdravstvenog sistema.
Obzirom da je 30% stanovništva u Coimbri studentska populacija, zabave je bilo napretek – klubovi i kafane su konstantno pune, a naši domaćini su nas uvijek pozivali na njihove zabave, te su organizovali različite izlete. Neki od njih su bili osrednji, neki su bili dobri (Porto!), ali za Lisabon sam se odlučio otići u vlastitoj organizaciji, obzirom da preferiram obilaziti gradske znamenitosti svojim tempom.
Transport vozovima je dosta povoljan, pogotovo ako ste student, te smo dva puta išli u grad na obali – Aveiro, koji slovi za „Portugalsku Veneciju“ zbog kanala, a u čijoj blizini se nalaze predivne plaže za surfanje, na kojim smo se odlično zabavljali.
Kako se razmjena bližila kraju, nisam mogao da ne osjetim tugu jer je iza mene bio jedan predivan mjesec dana, obogaćen novim iskustvima i znanjima, na kojem sam ostvario brojna poznanstva i prijateljstva sa kolegama iz Portugala i svijeta, koja će ostati trajno u mom sjećanju.
Razmjenu u Portugalu bih u svakom slučaju srdačno preporučio svim kolegama studentima medicine, obzirom da je organizacija i saradnja studenata-domaćina bila na visokom nivou, a rad u bolnici je bio ugodan, bez stresa i ono najvažnije – koristan u profesionalnom razvoju jer sam imao priliku usavršiti svoje vještine, naučiti o drugom zdravstvenom sistemu i drugačijem pristupu.
Za kraj, zahvaljujem se svojim donatorima i sponzorima – Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke (FMON BiH), Općini Stari Grad Sarajevo i BH Futures Foundation (BHFF) čija je finansijska podrška znatno olakšala moj odlazak i boravak na razmjeni. Drago mi je što ove institucije prepoznaju vrijednost ulaganja u mobilnost mladih i nadam se da će nastaviti sa tom praksom i u budućnosti.
Džan Ahmed Jesenković
Septembar, 2017.
