Nekada davno listajući društvene mreže naišla sam na izreku koja mi se urezala u pamćenje a glasila je : „Magija počinje tamo gdje tvoje navike završavaju.“. Ponavljajući sama sebi tu rečenicu u glavi bezbroj puta počela sam spremati svoj prtljag, nastojeći ubjediti samu sebe da ne trebam strahovati od nepoznatog, a postoji li nešto nepoznatije od puta u državu u koju nikada niste kročili, čiji jezik ne poznajete, a ljude s kojima ćete biti mjesec dana još manje. Jedina dodirna tačka mene i Poljske bila je djevojka imena Ola, koja je kao kontakt osoba osim pomoći oko kupovine karte, prevoza i ostalih stvari administrativne prirode uspjevala i da me ohrabri i ulije osjećaj dobrodošlice. Za vrijeme trajanja akademske godine razmjena se uvijek činila tako daleko, kao da za sve pripreme ima dovoljno vremena. Da je vrijeme isteklo i da su moje školske obveze zaokupirale svaki neuron u mome tijelu shvatila sam tek kada sam se prvog jula našla pred praznim koferom i gomilom papira koja se tu u međuvremenu nakupljala ispred mojih očiju. I baš kao što su se i prije samog polaska stvari odigravale poprilično brzo, tako sam već par sati nakon što je taj kofer stajao tako prazan ispred mene, ja sa njim punim stajala na autobuskoj stanici u Szczecinu, gradu na samom sjeveru Poljske, okružena nepoznatim, ali u isto vrijeme novim i zanimljivim. Kao što možete i pretpostaviti, jedan od najljepših trenutaka tog dana bio je kada sam u toj gomili vidjela Olu, koja mi je pomažući s prtljagom objašnjavala kuda idemo, što gledamo i kakvi su nam planovi za danas. Pokazujući prema gore na zgradu od crvene cigle upućivala me gdje bi moja soba trebala biti. Moj prvi susret s mojim budućim domom na mjesec dana mogu opisati samo riječima oduševljenja. Ne znam da li bih prvo trebala pohvaliti urednost samog studentskog doma, ili njegovu opremljenost kako u potpunosti novim i funkcionalnim namještajem tako i najnovijim tehnologijama, kao i ljubaznost i susretljivost osoblja. U nekoliko sekundi ne samo da su me Poljaci uspjeli ubjediti da se osjećam kao kod kuće, nego i više. Potom smo obišli okolicu. U mojoj blizini nalazilo se sve što prosječnom studentu treba, nekoliko lokalnih prodavnica, kioska, restorana, kafića i biblioteka. Odmah sam počela upoređivati Sarajevo i Szczecin, i shvatila koliko sličnosti imaju, te da ću period takozvanog kulturološkog šoka, podnijeti i više nego lako. Nakon što me povezala sa svim društvenim mrežama i ljudima koji bi mi mogli biti od pomoći, Ola i ja smo se razišle, uz dogovor da ćemo se vidjeti ujutru i da me vodi u obilazak klinike, iako i sama ima ispite taj dan. Moj plan za ostatak dana bio je da se sama odmaram i raspremam, ali u Poljskoj, i na razmjenama općenito, samoća nije riječ koja postoji u rječniku. Na povratku u sobu već me čekala nasmijana grupa ljudi različite boje kože i različitih naglasaka prilikom izgovaranja engleskih riječi, željna da sazna tko sam, odakle sam i jesam li voljna s njima večeras gledati utakmicu u obližnjem kafiću. Zaboravljajući na silni umor i činjenicu da nisam spavala gotovo cijeli dan prihvatila sam ponudu, potajno se nadajući da zanemarujući činjenicu što je medicina nešto što volim najviše na svijetu, nećemo cijelu noć pričati o istoj. Ta nasmijana grupa ljudi me nije razočarala tu noć, kao ni sve poslije njih. Pričali smo o kulturi, našim obiteljima, prijateljima, kuda izlazimo i kako se zabavljamo općenito. Da se inače nađete u takvoj situaciji vjerovatno biste odmah u toj gomilici pokušavali naći jednu do dvije osobe koje više preferirate i s kojim biste nastavili daljnje druženje, ali ovaj put smo svi prihvatili sve, mireći se s činjenicom da koliko god različiti, imamo isti cilj, nezaboravno ljeto. Drugi dan razmjene prošao je poprilično profesionalno. Upoznala sam se sa mentoricom, projektom, institutom i ostatkom tima s kojim ću surađivati. Ni tu se nisam razočarala. Svaki dan u sedmici bio mi je drugačiji, zbog same dinamike posla patologa na tom institutu. Ponedjeljkom smo moja mentorica i ja odlazile u prostoriju u koju iz svih bolnica dostavljaju „tegle sa preparatima“ koje je trebalo pripremiti za daljnje analize, rezati ih, pregledati, bojati itd. Utorkom sam radila u laboratoriju posebno opremljenom za proceduru protočne citometrije. Tu smo tamošnji specijalisti genetike i ja pripremali krv i koštanu srž za cijeli postupak, a potom i iščitavali rezultate, tj. čitali grafikone koji su za mene prije bili samo skupina linija i boja, a čije sam značanje tek počinjala shvaćati. Srijedom smo išli po klinikama radeći biopsije, gdje sam imala priliku doći u kontakt sa pacijentima, vidjeti kako se oni ponašaju i razmišljaju, ali isto tako i naučiti osnove samog postupka, kao i rada sa ultrazvukom. Četvrtkom smo provodili sate nad mikroskopom, gledajući preparate i postavljajući dijagnoze. Poseban značaj tog četvrtka bilo je to što napokon ono sve što je prije za mene bilo samo u knjigama stajalo ispred mene i postajalo stvarno. Petkom smo radili autopsije, nešto za što sam upravo na razmjeni prvi put dobila priliku, i na čemu mi je zavidjelo cijelo moje društvo sa medicine u Sarajevu dok sam im prepričavala. Tako su ukratko izgledali jutarnji sati te četiri sedmice. Uvijek puna dojmova vraćala bih se u svoju sobu i prepričavala cimeru sa Filipina svoj dan. Potom bismo se zaputili na ručak, koji se većinom sastojao od tradicionalne poljske kuhinje, gdje smo se sastajali sa ostatkom ekipe i ugovarali planove za nastavak dana. Nekoliko prvih dana istraživali smo nova mjesta ( iako nam je sve u suštini bilo novo ), divili se posljkim dvorcima, kapelicama, sajmovima hrane i pića, okolnim jezerima, šumama i parkovima prirode. Nije nam dugo trebalo da se usuglasimo oko mjesta koje smo prozvali našom „bazom“, tj. mjesto koje smo moje kolegice iz susjedne nam Srbije i ja zvali „mjesto na koje dolazimo da blejimo“. Riječ je o Bulwary Szczecinskie, tj. uređenom dijelu obale rijeke Odre, koje je poznato kao mjesto na koje dolazi omladina da se druži uz piće, igra društvene igre, sluša muziku ili jednostavno sjedi i gleda brodove, ribolovce i dvorce iz vremena dok je Szczecin bio pod njemačkom vladavinom. Zahvaljujući položaju ovog grada vikende smo najčešće provodili na plažama Baltičkog mora ili u Berlinu, koji je od nas bio udaljen svega sat vremena vožnje busom. Za one koji su bili željni obilaska i ostalih poljskih gradova bili su organizirani i izleti u trajanju od 3 dana po prihvatljivim cijenama. Kako bi bili sigurni da nam nije dosadno, naši domaćini su nas zabavljali organizirajući roštiljade, turnire u odbojci, plovidbu kajacima te radionice na kojima smo učili osnove šivanja, laparaskopije i prve pomoći. I tako prije nego sam uspjela zaviriti u svaki muzej, sobu na institutu, prebrojati brodice na Odri, opet sam se kao i onog prvog jula našla pred svojim praznim koferom i rezerviranom kartom u ruci, ali ovaj put u suprotnom smjeru.Ona grupa ljudi s kojom sam se sada trebala pozdravljati više nisu bili samo stranci koji su pričali na 7 različitih jezika i različito izgledali, nego grupa ljudi koja je znala svaki moj potez napamet, svaku moju gestu, kad sam sretna, kad ljuta, bila je to grupa mojih prijatelja od kojih sam se rastajala suznih očiju, tješeći sebe da je to zbog vjetrovitog vremena na baltičkom primorju.
Kada sam se vratila i počela ponovno izlaziti sa svojim sarajevskim društvom, uvijek bi me dočekalo isto pitanje : „ I Matea, kako ti je bilo ?“. I moj odgovor uvijek bi bio isti : „ Ne znam odakle da ti počnem i kako da ti na dvosatnoj kafi ispričam najživotopisniji mjesec moga života.“. I sada, pisanje ovog izvještaja i potreba za retrogradnim pogledom na sve, donosi stara razmišljanja i anegdote kao i osjećaj zahvalnosti kako cjelokupnom timu ovdje u Sarajevu, koji su nam ovo sve i omogućili i dali sve od sebe da što spremniji krenemo na ovo putovanje, tako i timu u Poljskoj, ili možda bolje reći mojim poljskim prijateljima, koji su nam pružili osjećaj prihvaćenosti i podrške kada je to bilo najpotrebnije. Ipak najveća zahvala ide mojoj „ Szczecin family“, ljudima iz 10 različitih država, koji su mi pokazali sve ljepote različitosti i nepoznatog, od svake sitnice napravili nešto veliko i od svakog prolaznog trenutka napravili uspomenu za cijeli život. Ne dozvoljavajući da strahovi, predrasude i rutina u kojoj se osjećate sigurno predvladaju nad vama, zasigurno se trebate prijaviti na razmjene ukoliko vam se za to ukaže prilika. Ovih nekoliko mojih nekoliko rečenica, kao i one koje biste vi mogli pisati, predstavljaju samo mali dio bogatstva i iskustva koji se ponesu sa ovakvih putovanja. Ako se ikada i nađete u nedoumici, sjetite se rečenice koja je i mene provela kroz ovo sve, da magija počinje tamo gdje navike prestaju, a za mene je počela u gradiću na obali Odre, u gradu Szczecinu na sjeveru Poljske.
Matea Kalem
Juli. 2018
