Razmjena u Turskoj je bila jedna od stvari kojoj sam se najviše radovao u 2016. godini.
Student sam Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a na razmjenu u Tursku nas je išlo 4 iz Bosne i Heregovine. Moj izbor je bio transplantacijska hirurgija na Ege Univerzitetu u Izmiru.
S obzirom da smo u Tursku išli u julu, periodu kad se desilo bombardovanje na aerodromu u Istanbulu, razumljivo je da smo bili malo nervozni zbog našeg putovanja. Let je trajao oko 3 sata, sa presjedanjem u Istanbulu. Na aerodromu me dočekao Alp Utku Iyidilli, moja kontakt osoba, koji se kasnije ispostavio kao najbolji koordinator na Ege Univerzitetu. Odveo nas je do naših domova, koji su u najbolju ruku bili skromni. Sobe su bile namještene za dvije osobe, pri ulasku poprilično prljave, sa nepromjenjenom posteljinom i žoharima koji su bili problem tokom cijelog boravka u domovima. Također tu je bio i problem pasa, kojih je u svakom momentu bilo barem deset na travnjaku kampusa. Jedna od najpozitivnijih stvari na ovoj razmjeni su bile kolege sa drugih univerziteta širom svijeta, s kojim smo provodili većinu vremena. Alp je organizovao putovanja i obilaske turističkih destinacija u Izmiru te nam pokazao skoro cijeli grad tokom našeg boravka. Plaže su poprilično daleko od centra grada, otprilike dva sata vožnje javnim prevozom ali je sigurno vrijedilo putovati do njih jer su jedne od najljepših koje sam ikada vidio.
Univerzitetska bolnica je nevjerovatno moderno opremljena, pogotovo odjel transplantacijske hirurgije. Moj mentor je bio Prof. Dr. Alper Uguz, izuzetno ljubazan i susretljiv hirurg koji me proveo kroz odjel i objasnio moju ulogu u toku ovih mjesec dana. Nažalost, zbog prirode operacija koje se izvode na transplantacijskoj hirurgiji, nisam bio u mogućnosti da prisustvujem velikom broju njih, većinom sam bio na glandularnoj hirurgiji. Što se tiče hrane, imao sam obezbijeđene ručkove u bolničkoj kantini, koji su bili odlični. Hrana je inače slična našoj ali poprilično skupa. Domovi nisu imali funkcionalnu kuhinju tako da smo bili prisiljeni da ostale obroke jedemo vani, najčešće u Ikei. Cijena jednog prosječnog obroka je 15 TL, otprilike 8 BAM. Snalaženje u Izmiru bi bilo skoro nemoguće bez lokalnog vodiča, jer većina ne zna ni riječi engleskog jezika. Jedan od najvećih problema s kojim smo se sreli u Turskoj su bili državni napadi koji su se desili sredinom jula. U Izmiru nije bilo velikih problema, ali nam je tokom par dana bilo zabranjeno napuštanje kampusa. Također, veliki broj ljudi je želio odmah napustiti Tursku, što je bilo otežano činjenicom da su odbili da nam daju certifikate jer nismo odradili pune četiri sedmice internshipa. Na kraju, zahvaljujući BoHeMSA-i, uspjeli smo dobiti certifikate prije vremena i napustili Tursku sedam dana ranije od predviđenog.
Uprkos svim poteškoćama, moj dojam Turske kao zemlje, kolega s kojim sam proveo vrijeme, organizacije njihovog zdravstvenog sistema i doktora koji su me podučavali u toku mjesec dana je jako pozitivno i ponovio bih ga opet da imam priliku. Također bih preporučio svima koji žele da upoznaju kolege iz drugih dijelova svijeta i unaprijede svoje medicinsko znanje da se prijave na razmjene sljedeće godine.
Mirza Hadžizukić
juli 2016.
