Juli 2016. godine u Turskoj. Na prvi pomen ovih riječi će većina ljudi pomisliti na najgoru noćnu moru koja može zadesiti turistu u stranoj zemlji. Međutim, taj mjesec je možda čak i najljepši mjesec u mom životu. Zanimljiv rad na klinici, druženja na šetalištu pored mora, istraživanje grada, odlasci na plažu i upoznavanje mnogih pozitivnih osoba nisu mogli biti zasjenčeni neugodnim i nesretnim dešavanjima u zemlji.
Izmir, grad na samom zapadu Turske je najbolji izbor za osobu koja ima i želi da razbije sve predrasude prema Turcima kao narodu i Turskoj kao zemlji. Opuštena atmosfera među ljudima, potpuni nedostatak tenzija i mržnje, izbjegavanje teških političkih tema i sposobnost uživanja u sadašnjem trenutku su samo neke od prelijepih stvari na koje se u ovom gradu može naići.
Grupa studenata medicine na obavljanju prakse na Ege Univerzitetu, trećem najvećem univerzitetu u Turskoj, je bila sastavljena od ljudi iz različitih krajeva svijeta, od Brazila do Kine. Međutim, kulturološke razlike u ovom slučaju nisu bile razlog za distancu kako to inače biva, nego razlog za povećanje radoznalosti i zbližavanja. Priče o različitim ishranama, običajima, sistemima studiranja i organizaciji zdravstvenog sistema u zemljama iz kojih potičemo su stvari koje su na mene ostavile najveći utisak. Nova prijateljstva su se sklopila, kontakti razmijenili i svi su pozvani svugdje. Najčešće u internacionalnim grupama se takve stvari nikada ne ostvare, ali moja vrata su ovim divnim ljudima uvijek otvorena.
Rad na klinici je jedna od stvari koje su me najviše iznenadile. Obzirom da smo mi upravo završili treću godinu i da sva stanja i bolesti koje smo učili su bile samo na teoretskom nivou, susret sa pacijentima i posmatranje njihovih simptoma i anamneza je bila velika promjena. Ali opet, mogućnost da se tri godine studiranja iskoriste u praksi je nevjerovatan izazov.
Na odjelu kardiologije nas je bilo četvero; dvoje Bosanaca, jedna Makedonka i jedna Dankinja. Mentor nam je bio mladi doktor, koji je odmah na početku naglasio da možemo da budemo maksimalno opušteni. Nakon prvog razgovora sa njim nismo mogli da ne prokomentarišemo način na koji on priča o kardiologiji i ljubav koju on ima prema toj grani medicine. U pauzama od rada smo sa njim diskutovali o muzici i filmovima, te o razlozima zašto smo odlučili da dođemo u ovu struku. Upoznao nas je sa načinom na koji funkcionišu pejsmejkeri i pokazao nam svoju kolekciju istih. Posjećivali smo pacijente na intenzivnoj njezi, pokušavali uzeti anamnezu (pacijenti i generalno ljudi u Turskoj uglavnom ne govore engleski), analizirali EKG snimke i radili transezofagealnu ehokardiografiju. U trećoj sedmici smo većinu vremena provodili u operacionoj sali gdje smo posmatrali ugradnju pejsmejkera i koronarnu angiokardiografiju. Naš mentor nas je upoznao sa profesorima kardiologije, te smo bili u mogućnosti i da gledamo operacije koje oni obavljaju.
Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, nekoliko ljudi me pitalo da li bih se opet vratila u Izmir na profesionalnu razmjenu uzimajući u obzir trenutno stanje. I iskreno, bez ikakvog razmišljanja, odgovaram da bih. Odmah bih spakovala kofere i zaputila se u prelijepu Tursku.
Adna Kafedžić
juli 2016.
