Pišem svoju priču

APLAUZ

Da bismo upoznali mene sada, potrebno se vratiti 6 godina unazad. Zrelo ljeto nudi tople zrake sunce uz blagi vjetar koji koži daje znak umiranja plavičastog neba i zelenog lišća za tu godinu. Ispred Treće gimnazije u tom trenutku, stoje gotovo dvije stotine budućih akademika, vrhunskih sportista, inžinjera, ekonomista, književnika, onih koji će biti prosjek i onih koji će biti sinonim uspješnih. U tom trenutku u koji vas dovodi ova moja vremenska crta, među njima stojim ja. Sama, pored zelene ograde kojoj je tada bilo vrijeme za osvježenje boje, a koja mi se tada činila najzanimljivijom stvari na svijetu. Stojim sama jer je djevojci, koju sam smatrala prijateljicom, bilo glupo pojaviti se prvi dan sa mnom. Svi se poznaju, niko ne stoji sam osim mene. Unutarnje treperenje i knedla u grlu učinili su svaku minutu stajanja dužom od putanje sunca, istoka prema zapadu. Stidno ulazim u hol škole dok gotovo čujem otkucaje srca, iščekujući moje ime i pomno prateći izgovorena imena – sa kim idem u odjeljenje. Novo utjelovljenje razrednika predstavlja profesorica vrlo milog glasa i stasa. Moje tijelo treperi zbog treme.

“Ja sam Elma Slabić…”, odmah čujem podsmjehivanje i izgovaranje mog prezimena sa pogrešnim akcentom. Tada, da me neko pitao, i sama bih se složila – Elma slabić. Pomislila sam kako bi bilo divno da sam se rodila u drugoj porodici. Razrednica me ohrabruje da nastavim uz zabrinut pogled upućen grupici koja nije posustajala u smijanju. Govorim o osnovnoj školi koju sam završila, tu završavam i sjedam, rado, jer mi je neugodno bilo stajati. Šta ako neko, tobože, pomisli da imam višak kilograma?

“A, Elma, pa nisi nam rekla da li imaš neki hobi možda.”.

Kratko sam odgovorila da nemam.

Moderiranje svake svečanosti u osnovnoj školi, nastupanje na svakoj važnoj manifestaciji u općini, medijska gostovanja i pisanje poezije su tada za mene bili samo razlog za potencijalna ismijavanja onih sa kojima ću dijeliti klupe.

Dolazim kući, prvo što govorim mami je da ne želim ići u školu. Osjećala sam svaki pogled da nosi podrugivanje u sebi, da svi gledaju samo mene, da svaka riječ koja se čula hodnicima je bila upućena meni.

Ipak, ostajem u Trećoj. Kroz nekoliko mjeseci potpuno se mijenjam. Ne želim učiti, ne želim jesti kako bih smršala, želim se družiti sa onima kojima trivijalna književnost je maestralno djelo, obrazovanje je za primitivne, autoritet se ne treba poštivati. Loše, moderne modele ponašanja sam vidjela kao slobodu stvarajući sebi trajne rane u pokušavanju ulaska u sivi, jednolični kalup. Ne možete pauna smjestiti u kavez za tigricu. Razumijete?

Prijavljujem se na audiciju za voditeljicu legendarnih Decembarskih dana kulture. U amfiteatru desetine gimnazijalaca, uglavnom djevojaka. Poznajući moj talenat i ranije iskustvo, profesorica Bosanskog prvo proziva moje ime. Napad anksioznosti i treme zbog koje vidno drhti cijelo tijelo. Idem prema pozornici. Dvije djevojke ispred mene ispruže nogu kako bih se spotakla. I jesam. Topli pogled profesorice zaustavi navalu suza i ipak stanem na pozornicu. Završim predstavljanje i prijedlog uvodnog dijela konferanse. Članovi komisije ustanu uz aplauz, uz tek nekoliko ruku koje plješću i iz publike. Na kraju nastave javljaju mi da sam izabrana, dok u holu škole čujem komentare kako sam platila da budem voditeljica DDK. Tu noć liježem uz suze moleći Boga da me “raja” voli. Stidno sam otkrivala ljubav i talenat prema pisanoj riječi, umjetnosti i samu kreativnost kroz časove.

Roditeljima nisam govorila za dešavanja u školi, ulažući atome snage da se ne primijete rane koje nisu zacijelile iz kojih sama vadim konce. Trudim se biti prepotentna, vidjevši to kao pozitivnu osobinu. Svakoga dana su se nizale šale na moj račun koje sam prihvatala kao da ne zabole do samih dveri duše, najjače, stalno se prilagođavajući okolini. Potpuno sam izgubila samu sebe. Tada, imala sam više od 20kg manje nego danas. Brojka na vagi je bila alarmantno niska, ali moja opterećenost izgledom zbog komentara ignorisala je činjenicu da u tom trenutku meni je potrebna pomoć.

Potom, kako sami Bog da… Na prijedlog profesorice Bosanskog jezika, Amile Huseinbašić koja je jedina prepoznala težinu koju nosim u sebi, organiziram Večer poezije. Krasno govorim poeziju i nakon autorske pjesme u publici vidim neke od najvećih živućih književnika BiH kako aplaudiraju.

“Pa ja vrijedim!”, rečenica same mene, koju sam jasno u mislila čula, koja je odjekivala nijemim usnama u tom trenutku, koja i danas budi suze u očima. Taj jedan aplauz pomeo je sve nemire i olovne lance na duši. Ja vrijedim…

Sve što mi je bilo potrebno bio je jedan aplauz, aplauz koji mi nije došao “iz kuće”. Zbog tog jednog aplauza, danas, ja sam bila najmlađa noministica Nagrade Snaga izvrsnosti koja slavi najinspirativnije žene BiH, ja sam lider mladih ljudi, ja sam trener, ja sam osoba koja uspijeva olakšati put kojim sam ja prošla onima koji ga tek prolaze. Osoba koja je od verzije sebe čiji nivo samopouzdanja je bio jezivo, zabrinjavajuće nizak, čiji obrazi su imali dobro upamćenu putanju suza, danas inspirišem druge. Najcrnje misli o životu, zamijenjene su najambicioznijim.

Težnja da zadivim okolinu i roditelje me dovela do same sebe. Elme, čija energija se osjeti i “kroz zidove”. Elme, kojoj nije potrebno tapšanje drugih po ramenu da bih znala da radim dobru stvar. Elme, koju i danas tuga za srce ugrize kada se sjeti svega. Svakog ismijavanja i praznih stolica, a koje su meni najvažnije u prvom redu, na velikim događajima čijim sam dijelom bila. Posljednje godine gimnazije oblikovale su moju ličnost toliko snažno da iskreno, vjerujte, ponosna sam na verziju sebe. Elma koja je plakala zbog krivog pogleda, i pri najtežem trenutku u životu, smrti oca, ostala je na nogama. Danas, zbog jednog aplauza postoji Elma koja je:

Vječna djevojčica,

Nesuđena pjesnikinja,

Buduća ko zna šta,

Zasigurno velikog i cijenjenog imena.

Elma Slabić