Riječi ponekad zvuče suhoparno i nedovoljno jake da prenesu iskustvo, utiske i emociju. Nadam se da će riječi uspjeti da ‘iznesu’ mjesec dana provedenih u Izmiru. Mjesec u kojem su se stekle nove navike, poznanstva i prijateljstva te naučilo mnogo toga. Sedmicama prije odlaska svaki strah i nedoumicu su mi otklanjale poruke lokalnog oficera(LEO), i kontakt osobe(CP). U grupnom razgovoru smo se predstavljali jedni drugima, i pokušavala sam zapamtiti sve države, od Kanade i Brazila, preko Slovačke, Ukrajine i Njemačke, do Litvanije, Tunisa i Makedonije koje učestvuju u razmjeni. Pamtila sam imena. Države. Sada su to lica dragih i bliskih osoba, a države su prva asocijacija na ta draga lica. Dan po dan i juli je prebrzo prošao.
Jutra su započinjala ispijajući jutranju kafu u društvu kolega iz Slovačke, na putu od doma udaljenog svega tri minute hoda, do odjela torakalne hirurgije univerzitetske bolnice Ege gdje smo zajedno sticali nova znanja.
Na odjelu torakalne hirurgije imali smo priliku biti prisutni na svim operacijama koje su odvijale tokom mjeseca jula, obuhvatajući lobektomije, resekcije plućnog i pleuralnog tkiva, biopsije te video asistirane simpatektomije. Univerzitetska bolnica Ege predstavlja regionalni centar u koji migrira najveći broj pacijenata iz okolnih područja. Od strane profesora, sa kojim smo ostvarili izvanrednu komunikaciju na engleskom jeziku, te specijalizanata upoznali smo sa epidemiološkim podacima rasprostranjenosti primarnog karcinom pluća, hroničnim bolestima pluća, te načinima sankcionisanja spontanog pneumotoraksa i penetrirajućih rana, koje predstavljaju najčešće kazuse operacija koje sprovodi torakalni tim hirurga. Zahvaljujući trudu, te ne štedeći svoje znanje i vrijeme ne samo akademski kadar, nego i cijelo osoblje, učinili su moj boravak i boravak mojih kolega nezaboravnim iskustvom.
U vrijeme ručka bi se okupljala mala internacionalna porodica od 18 članova u bolničkoj kantini.
Par minuta bi provodili prepričavajući provedene sate na klinici, a ručak završavali sa ‘skovanim, planovima kako provesti ostatak dana.
Da li je to vožnja trajektom na drugi kraj grada da bi se probala mnogobrojna turska tradicionalna jela, ili pak’ se prepustiti’ cjenkanju’ na nekom od bazara, šetati uz more, provesti dan na jednoj od mnogobrojnih plaža, u Luna parku, jedna vožnja žičarom do najljepšeg zalaska sunca ili pjevanje karaoka do ranih jutarnji sati… Izbor je bio naš, a Izmir nas nije iznevjerio. Vikendima smo upoznavali i ostale dijelove prelijepe Turske.
Podijeliti sve ovo sa ljudima različitih kultura, porijekla, religije, običaja, i razmišljanja je neprocjenjivo i nezaboravno.
Ne znam da li su moje riječi uspjele iznijeti mali tračak iskustva ili ne… Ne čekajte da drugi pišu za vas, budžet planirajte, a kofere u ruke, jer ja bih istim trenom sve ispočetka!!
Sana Bradarić
juli 2017
