Četiri tjedna u inozemstvu. Četiri tjedna u Španjolskoj. Četiri tjedna konverzacije na engleskom jeziku. Četiri tjedna medicinske prakse u nekoj sasvim drugoj bolnici sa nekim sasvim nepoznatim doktorima. Četiri tjedna bez svoje obitelji, svoga grada, svojih najbližih. S jedne strane odlična prilika, jedinstveno iskustvo, obećavajuće putovanje, s druge strane strah od nepoznatog. Ali prepustit se strahu znači taj strah i pobijediti. Najveća je sreća je ipak bila što nisam bila sama, što sam za suputnika imala prijateljicu Maju, osmijeh za kad nam se plakalo, snagu i podršku kad je nostalgija bila prevelika a okolnosti u kojima smo se nalazile i ne baš najbolje. Prepustit se jednom takvom iskustvu zaista obogaćuje za cijeli život, a najvažnija crta tog iskustva je ona poučna. Poučna u kulturnom, obrazovnom i društvenom smislu, pogotovo osobnom.
Praksu sam obavila na odjelu ginekologije. Ograničavajuća stvar bila je jezična barijera. Španjolci baš i ne znaju pričati engleski, čak ni mlađi specijalizanti. Ali su se trudili, i preko google translate i rukama i nogama. Olakšavajuća stvar s druge strane je bila ta što sam kao mala sa svojom bakom gledala španjolske sapunice pa je moje razumijevanje španjolskog bilo iznenađujuće dobro i uspjela sam razumjeti dosta toga. Sve zajedno nije bilo baš dobro organizirano, osobito što nisam imala dodijeljenog mentora, nego bi svako jutro morala nekoga pitati da taj dan provedem u njihovom radu. Prisustvovala sam porodu, i prirodnom i carskom rezu, sudjelovala u pregledu i pomagala koliko sam mogla. Sve u svemu mogu reći da sam dosta toga naučila ali isto tako smatram da se moglo puno puno bolje. Bolnica u Reusu je vrhunska, nova, moderna, prelijepa a liječnici su ljubazni i divni prema pacijentima. Zahvalna sam što sam imala priliku biti dio njihovog zdravstvenog sustava mjesec dana.
O domaćinima, LC Reus/Tarragona bi se mogla napisati knjiga. Više o tome što su sve trebali a nisu uradili, više kritike negoli pohvale. Promijenili su nam mjesto boravka 3 puta, u posljednjem navratu i grad u kojem smo trebali biti. Nitko nas nije dočekao. Nismo imali obećanu kuhinju. Socijalni program je bio minimalan. Izdvojilo se troje njihovih ljudi koji su se zaista iskazali i pružili nam i pomoć i društvo kad nam je bilo potrebno: Maria Sanz Codina, Isabela ALbicuc i Mario Martin.
Katalonija je bila slatka i gorka. Sve slatko nam je utoplilo dušu i utisnulo se u lijepi dio sjećanja. A na gorkom i lošem sam jednako zahvalna. Uspjeti riješit probleme, improvizirati, loše činiti što je moguće boljim je jedna velika lekcija i pokazatelj da se u svim situacijama čovjek kad mora može snaći, a steći taj osjećaj čini te ponosnom osobom.
Ovo iskustvo je sa svim svojim dobrim i lošim stranama uistinu nezamjenjivo i poučno. Iako je dosta toga moglo biti bolje, ne bih ništa mijenjala jer sve je imalo svoje zašto. Pokazalo mi je kakav je život, prvenstveno nepredvidiv i u svemu što pruži gradi te kao osobu. Kad idete u ovakvu jednu avanturu najvažnije je ponijeti sa sobom otvoreno srce i um i pune šake dobre volje. S takvom perspektivom svako iskustvo je dobro iskustvo.
Ines Bošnjak
august 2016.
